Sedim u sobi, sam. Ucio sam ceo dan. Naravno, pod danom racunam od podneva. Nisam mislio da pisem, ali slusao sam http://www.youtube.com/watch?v=tcvkenhDk7k&NR=1 Rekoh sebi, "Sedi, napisi nesto, za promenu bitno, nesto o cemu mislis."
Pesma je nastala 3 godine pre onih sranja u SFRJ. Citam komentare, i razmisljam. "Zasto?" Necu da patetisem, necu da izvlacim vec hiljadu puta izvucene zakljucke, necu da okrivljujem ni Tita ni Drazu.
Sedim u sobi i gledam posledice. Gledam sebe, i ljude oko mene, gledam sta je proizaslo iz svega.
Osvrnucu se na sebe. Kako bi moj zivot izgledao da sve nije otislo u p.m.? Sada bih studirao u Srbiji, i imao neku perspektivu, ma sta to znacilo. Sada ce mi reci, "Pa hteo si da odes."
Parafraziracu jednog prijatelja, koji kaze da ne mozes razmisljati o Hegelu dok se vozis putem prepunim rupa, koji tamo negde, u daljini, prelazi u makadam.
Naravno, nije poenta u filozofiji, nego... Ma, znate. Nema svrhe pricati.
Ne zelim da upadam u stereotipe "Mi svo takvi", mi nismo takvi, to "Mi" ni ne postoji. Postojim ja, onaj u klupi do mene, ona koju ne nalazim, oni koji besciljno koracaju napred, gde god to napred bilo, tamo kuci, par sati leta odavde.
Opravdanja su bezvredna, zato su i opravdanja. O cemu govorim ovde je to da zalim za svim sto je poslo naopako, za svim sto nije kako bi trebalo da bude. Nije ovo tuzbalica za domom, za Srbijom, za nekim tamo, naprotiv, zalim za onim sto sam mogao da budem. Jer to sto pokusavas da ostvaris moras negde drugde. To je sustina te nostalgije za domovinom, pricanje o SR, HR, FR, je pricanje o sebi samom, i prica o neostvarenom sebi, na najbolji nacin. Sada mislim da to razumem, ali, ko zna.
I dok sedim ovde sam, u beloj sobi, koju pokusavam da napunim stvarima da bih zamaskirao realnost, znam da cu iskoristiti sve ovo o cemu razmisljam na neki konstruktivan nacin. Opet je tu pitanje sta to znaci? To znaci ono sto meni izgleda ispravno, i kako to obicno biva, sto sirim na sve prenebegavajuci ocite logicke klopke koje se tu uvek namecu. Videcemo koliko cu uspeti. Zasto pisem o svemu ovome, jednostavno je, hiljadu puta je lakse napisati nego nekome reci. Ali opet, kada ga citam iznova, cini se bezlicnim, cini se da gubi onu sustinu koju sam hteo da prenesem, a koja je u stvari emocija, valjda. Ne znam, stvarno ne znam.
Vama koji me citate, a ne znate me. Pricaju mi da je neznancima zanimljivo. Sta da vam kazem? Znam da na sve gledate kao na zabavu, zanimljivu pricicu koju citate ponekad. Ali te zanimljive pricice oslikavaju neciji zivot. Nije sve to tako ni naivno ni bezopasno. Moj vam je savet da pokusate da se udubite, da ne gledate na ovo kao na ljubavni roman ili strip koji citate cisto radi bekstva od realnosti, radi jeftine zabave koja je udaljena samo klikom na dugme. Mada, opet, na vama je. Ionako vas nikada necu videti, za mene ste samo cifre na brojacu poseta, na osnovu kojeg i znam da postojite. Ne bih se bunio da mi posaljete poruku, koja nije kurtoazna, nego koja je realna, ali opet, bez laznog.
Odjava
Нема коментара:
Постави коментар